„Stric“ i ja

Ovo na slici smo „Stric“ i ja.

„Stric“ je ikona,

„Stric“ je puno više od oznake srodstva.

„Stric“ je stric zapravo mom tati, ali ga svi u obitelji zovemo stric jer smo se tako navikli, a siguran sam da se i njemu tako sviđa jer biti stric ga čini malo mlađim nego biti djed.

Inače ja sam od one djece koja se, na žalost, ne mogu pohvaliti djetinjstvom uz bake i djedove. Jedna baka i jedan djed su umrli prije nego što sam se ja rodio, drugi djed je umro kad sam ja imao svega jednu godinu, tako da ga se niti ne sjećam. A drugu baku pamtim dobro jer je živjela do moje osme godine, nje ću se najviše sjećati. Ali sve je to mršavo iskustvo i da nema strica bilo bi nekako prazno.

Stric je morski vuk, voli provoditi vrijeme u svojoj kući na moru, raditi nešto po vrtu, družiti se s ljudima, kuhati. On sebi jednostavno uvijek nađe neku zanimaciju. Na moru mu nikad nije dosadno, a u Zagrebu se osjeća kao u zatvoru.

Inače se viđamo češće, ali situacija s koronavirusom zatekla nas je na dvije različite strane, on opet na moru, a ja u Zagrebu. Nismo se vidjeli nekoliko mjeseci, a kad su zaštitne mjere malo popustile i kad sam ja završio sa školskim obvezama, opet smo se našli, tu na moru, na njegovom omiljenom mjestu.

Čuvamo se svakako i tu, stric je smanjio svoja druženja i drži se na fizičkoj udaljenosti kad razgovara s drugima, a ja stavljam masku kad god idem u dućan nešto kupiti. Čuvamo svi najprije sebe, a onda i druge oko sebe.

Eh sad, o čemu stric i ja pričamo i kako se družimo? Jer njemu je 76 godina, a meni 14. Rekao bi netko sa strane, to nikako ne ide skupa. Ali ide!! Još kako!!

Stric najviše voli pričati svoje dogodovštine iz prošlosti. A bilo ih je puno! I to interesantnih i poučnih, nekih i tužnih. On voli pričati, a ja volim slušati i zamišljati vrijeme u kojem su se njegove priče odvijale. Tako se zbližavamo.

Istina, svaki od nas ima i svoje priče koje nisu tema broj jedan onome drugome. Primjerice ja bih volio naučiti „Strica“ neke stvari iz tehnologije da malo više i raznovrsnije koristi svoj mobitel, a ne samo za pozive. Ili bih volio da njegove priče češće imaju sretniji završetak jer uglavnom na kraju neki njegov rođak, prijatelj ili poznanik umire i onda mi je žao što se stric rastuži. A on bi vjerojatno volio da ja više vremena provodim s njim, da češće radimo neke zajedničke aktivnosti, da ga češće zovem na mobitel kad nismo skupa. I ja se trudim da tu budem bolji.

Jer jako volim svog strica i želim ga što duže imati u svom životu.

Aleksej Leon Gajica (14), Mladi ambasador za prava djece i mladih