Ljepota Zemlje koja nestaje

Sve što nas okružuje ima svoj dom, zvijezde imaju noćno nebo, vjetar kratkotrajan zagrljaj lišća, tisuće sićušnih stvorenja skriveno je na livadi, ptice se skrivaju u šumarcima. Kada se njihovo milozvučno pjevanje susretne s uznemirujućom bukom automobila, krhko ptičje srce zadršće od straha bojeći se za svoja gnijezda, ali mi nastavljamo živjeti kao i prije. Naš jedini dom je na Zemlji, u malom dijelu svemira koji poznajemo, no poštujemo li ga? Čuvamo li ga onako kako bismo trebali?

                                                                                                                                Autorica:Ines Kopunić

Svijet uglavnom doživljavamo pomoću osjetila, a priroda ih njeguje na najnježniji mogući način. Okruženi prirodom, potaknuti smo na kontemplaciju. U pozadini velikih umjetničkih djela nalazi se tiho šuštanje lišća, svjetlucanje zvijezda, tajanstveni mirisi cvijeća. Nadahnuće izvire iz prirode, čovjekove vjerne muze, iskrene prijateljice. Ljudi su stoljećima žudili za jednostavnim, arkadijskim životom koji je bio dovoljan za rast naših snova i vizija, bio je ideal ljudske sreće. Kako je vrijeme iščeznulo, takav način razmišljanja je nestao, one koji su maštali o takvom životu nazivali su čudacima, kukavicama. Obogatiti se, kupovati skupe proizvode, luksuzno živjeti, to su postale moderne čovjekove težnje, a ako nešto pođe po zlu, novac je, kao apstraktno dobro, rješenje. Ako nas jednoga dana pogodi prirodna katastrofa, što bismo mi učinili, platili bismo “joj” i tako ju zaustavili? Čovjekova bezobzirnost prema okolišu proizlazi iz kolektivnog egoističnog stanja uma, povjerenja u svemogućnost tehnologije, užurbanog svakodnevnog života. Neprestano težimo tehnološkim dostignućima i u njima tražimo sreću zaboravljajući da naša tijela teže Zemlji, jednostavnoj, dostupnoj sreći koja polako blijedi pred našim budnim očima. Zamislite svijet u kojem ne možemo izaći iz svojih kuća, a umjesto prozora imamo samo fotografiju vrta! Takav bi nas život ubrzo bacio u bezdan očaja.

                                                                                                                         Autorica: Ines Kopunić

Samo ako probudimo dubok osjećaj unutar sebe, shvatit ćemo da se i sami gušimo među betonskim zidovima i maglovitim ulicama. Kao što flora i fauna umiru, mi umiremo zajedno s njima jer čovjek  je oduvijek dio prirode. Situacija je uznemirujuća i moramo se početi boriti za Majku Zemlju, svatko od nas. Radit ćemo sve one praktične stvari koje nam govore u školi i medijima, s razlogom, osobnim, ali i sveobuhvatnim za cijelo čovječanstvo. Ljudi će odanije ispunjavati te obveze ako prihvate smisao navika i radnji koje su potrebne da zaustavimo nadolazeće opasnosti klimatskih promjena i zagađenja. Možda ćemo početi vjerovati  da nismo tu da uništimo Zemlju nego da ju spasimo od samih sebe.

Autorica: Antonija Matraković, Gimnazija Požega