fbpx
 

Je li iseljavanje jedina prilika za ostvarenje boljeg života?

24 velj Je li iseljavanje jedina prilika za ostvarenje boljeg života?

Posted at 16:31h in Blog by

Kad su prije tisuću godina naši preci obuli svoje cipele, uzeli štap u ruke i preselili se s jedne na drugu planinu, nisu mogli niti sanjati da će to biti početak ogromnih migracija kojima danas svjedočimo. 

Prema Enciklopediji Britannici, u ljudskoj su povijesti postojala četiri velika migracijska vala. Prva i najveća bila je Velika atlantska migracija. Ona se odvila tijekom 19. i 20. stoljeća, kada se 37 milijuna ljudi preselilo iz Europe u Sjedinjene Američke Države, i to zbog velikog siromaštva i gladi. Po završetku Drugog svjetskog rata, u drugom velikom migracijskom valu, 16 milijuna Nijemaca vratilo se u Njemačku iz Istočne Europe, a gotovo isto toliko stanovnika s istoka Europe vratilo se iz Njemačke svojim kućama. Treći veliki migracijski val dogodio se 1947. godine kada je Velika Britanija proglasila neovisnost Indije i razdvojila to područje na današnji Pakistan i Indiju. Utjecaj ove odluke bio je ogroman, 14.5 milijuna ljudi migriralo je u oba smjera, više od milijun ljudi izgubilo je svoje živote, a otprilike 12 milijuna izgubilo je svoje domove. Četvrti migracijski val dogodio se u 20. stoljeću kada se u Izrael doselilo 3.6 milijuna Židova.

Nakon čitanja o migracijama u prošlosti, čovjek bi pomislio da su danas one manje i da su manje rizične. Međutim, stvarnost je drugačija. Siromaštvo i ratovi i danas tjeraju ljude na migraciju. Kako bi osigurali bolje uvjete za svoju obitelj, mnogi su ljudi odlučili prodati sve što posjeduju i krenuti u potragu za boljim životom, daleko od svog nekadašnjeg doma.  

Problemi mogu nastati kada se milijuni ljudi odluče na migraciju u istom trenutku. Neki od njih završe kao beskućnici, neki dospiju u kriminalne skupine, a pojavom izbjeglica cijelo se društvo počinje mijenjati.                                                                                                  Autor: © UNICEF/UN012724/Georgiev

Važno je suzbiti pogrešne pretpostavke da su sve izbjeglice teroristi, i da će nam podizanje zidova donijeti išta pozitivno. Trebali bismo se pokušati staviti u cipele izbjeglica. Zamislite život bez struje i vodovoda, zamislite život u ratnom području gdje ne smijete izaći izvan kuće jer izlazak van predstavlja opasnost za vaš život. Zamislite da morate birati hoćete li kupiti hranu za mjesec dana ili nove cipela jer nemate novca za oboje. I zamislite da ste dijete u Siriji gdje se stalno zrakom prolamaju zvuci eksplozije, a jedino obrazovanje koje možete dobiti je neformalno, kroz ono čemu vas uči vaša majka. Ne biste li se i vi htjeli preseliti?

Pričali su mi kakav je to šok bio na početku: naučiti novi jezik, krenuti u drugu školu, pronaći nove prijatelje i živjeti u gradu u kojem ne poznajete nikoga nije jednostavno za djecu.

Moj otac je živio u Njemačkoj, gdje je proveo 35 godina, a u Hrvatsku se vratio kad je otišao u mirovinu. Međutim, njegova djeca, moja dva polubrata i dvije polusestre, još uvijek žive tamo. Jednom sam ih prilikom pitala da mi ispričaju malo o svom iskustvu preseljenja u drugu državu. Pričali su mi kakav je to šok bio na početku: naučiti novi jezik, krenuti u drugu školu, pronaći nove prijatelje i živjeti u gradu u kojem ne poznajete nikoga nije jednostavno za djecu. Ipak, na kraju su se navikli na taj drugačiji način života. Moji polubraća i polusestre rekli su mi da je preseljenje iz Hrvatske u Njemačku za njih bila najbolja odluka moga oca. Kroz to iskustvo dobili su priliku naučiti kako živjeti u doticaju s drugim kulturama, stekli su obrazovanje koje su htjeli, a danas odgajaju svoju djecu da budu otvorena i zahvalna za mogućnosti koje imaju u životu.

Tko smo mi da drugome govorimo smije li ili ne smije živjeti ovdje ili ondje? Tko smo mi da odlučujemo je li nečiji život manje važan od našeg?

Nažalost, obrazovanje i mogućnosti zaposlenja nisu jednaki u svim državama, a naš je zadatak da se kao društvo izborimo za jednake prilike za sve ljude na ovom svijetu jer ljepota leži u različitosti.

Tko smo mi da drugome govorimo smije li ili ne smije živjeti ovdje ili ondje?

Tko smo mi da odlučujemo je li nečiji život manje važan od našeg?

Vjerujem da ćemo, jednom kada naučimo vidjeti osobu dalje od njegove ili njezine boje kože, religije ili etničke pripadnosti, postati sretnije društvo.

 

Literatura: 


 Autorica: Mateja Ostojić, Gimnazija Požega